Kako izbjeći posramljivanje djece?

Posramljivanje djece je česta odgojna metoda u većini obitelji, uključujući i one sretne i one manje sretne. Posramljivanje se događa u tišini. Ne ostavlja ožiljke i nema vidljivih znakova da se uistinu dogodilo pa je lako pomisliti da nije ni ostavilo nikakvu trajnu štetu… S druge strane, doima se kao vrlo učinkovita metoda: dijete zastane i obično prestane s nepoželjnim ponašanjem.

Osjećaj srama usitinu oblikuje ponašanje djeteta, ali kako? Uvjeravanjem da se trebaju osjećati loše jer trebaju, osjećaju ili žele nešto. Često je to komentiranje djeteta kao osobe, umjesto njegova ponašanja.

Posramljivanje nije poželjna, a ni bezazlena metoda odgoja. Ono djetetu malo pomalo podrezuje krila, a odgoj bi trebao činiti upravo suprotno, širiti ih.

Nažalost, roditeljima se često omaknu rečenice koje posramljuju djecu (i meni samoj L). Možda su teške riječi koje nameću sram postale prečeste u našem društvu, odrasli su imuni na njih i prenose ih djeci, bez da se zapitaju nad njima. Pa kako ih izbjeći? Naučimo to zajedno!

Zašto je posramljivanje loša odgojna metoda?

  • Ne daje djeci priliku da sami usvoje vrijednosti i lekcije.

Posramljivanje uskraćuju djeci priliku da djeluju vođeni vlastitim stavovima i vrijednostima te ih potiče da jednostavno izbjegavaju nevolje. Njihov razvoj se tako unazađuje, a prave stvari čine iz krivih razloga. Umjesto da djeluju iz suosjećanja i empatije, djelovat će pod pritiskom da izbjegnu osjećaj srama. Modelirat ćemo poslušnost, ali ne i snažne umove koji bi trebali znati donositi prave odluke vođeni vlastitim vrijednostima. Posramljeno dijete je usmjereno na svoje loše strane (počinje poimati samo sebe kao zločestu i razočaravaju osobu), umjesto na ponašanje koje treba korigirati.

  • Ne uči djecu empatiji.

Empatija je temelj zdravih međuljudskih odnosa i emocionalne inteligencije. Ona zahtijeva da djeca nauče gledati izvan svog malo egocentričnog svijeta te da su sposobna vidjeti što drugi ljudi osjećaju. Sram, s druge strane, njihovu pažnju usmjerava na vlastite nedostatke.

  • Može poticati socijalno neprihvatljivo ponašanje.

Sram čini djecu malima i nemoćnima u njihovim očima. Djeca se teško nose s tim osjećajima i ponekad mogu potražiti druge slabije i ranjive pojedince kako bi nad njima iskazali svoju snagu.

  • Ne uči kako rješavati probleme.

Posramljivanje uči djecu potpuno krivom pristupu problemima. Uči ih da budu kritični i da osuđuju i predbacuju pogreške sami sebi, ali i drugima. Tako se nađemo u jednom začaranom krugu straha od grešaka. Problemi se puno uspješnije rješavaju kad naučimo opraštati greške i kad krenemo učiti iz njih.

  • Potiče laganje.

Djeca teže samoodržanju. Ako ih istina o neuspjesima i počinjenim greškama vodi ka posramljivanju, s vremenom će pokušati izbjegavati istinu i pribjegavat će laganju.  Ako želimo da nam govore istinu, moramo postići da je istina za njih siguran odabir.

  • Ne uči djecu da sama vladaju svojim ponašanjem.

Kako bi osoba promijenila ponašanje, prvo mora ovladati svojim ponašanjem. Samo tada može razmišljati o posljedicama i širim opcijama reagiranja na okolinu.

kako izbjeći posramljivanje djeceIzvor fotografije: Time

 

Kako izbjeći posramljivanje?

Djeca po svojoj prirodi žele udovoljiti ljudima do kojih im je stalo. U procesu učenja često griješe, kao i mi odrasli, ali u njima uvijek čuči želja da naprave pravu stvar i imaju velike potencijale da postanu divne osobe, pune empatije i poštovanja, ali to zahtijeva da se prema njima ponašamo s istim poštovanjem i ljubaznošću kakve očekujemo od njih.  Posramljivanje može samo slomiti tu želju i povezanost s nama. Najgora je stvar što će posramljivanje izbrisati i onaj naš dobar utjecaj, kao da nikad nije ni bilo.

  • Fokusirajte se na ponašanje, a ne na osobu.

Djeca će činiti stvari koje će nas ostaviti bez teksta, ljute i frustrirane. I neće tako skoro stati jer moraju rasti i puno učiti. Umjesto komentara o tome kakvi su (zločesti, napasni?), razgovarajte o onome što su napravili. Pokažite im da shvaćate njihovu ljutnju, tugu ili razočaranje i potaknite ih da razmisle o drugim načinima rješavanja problema. Jednostavna rečenica može promijeniti puno toga: shvaćam da si ljut/a, ali pada li ti na pamet bolje rješenje tog problema? Disciplina je najbolja kad je upakirana u puno strpljenja i ljubavi.

  • Širite njihovu emocionalnu inteligenciju.

Razumjeti svoje, ali i tuđe osjećaje, znak je snažne emocionalne inteligencije. Posramljivanje neće obogatiti emocionalnu inteligenciju jer uništava dijalog, a dijalog je prilika da i iz loših stvari izvučemo ono najbolje. Postavite svoje granice jasnim izjavama: ja sam uzrujana jer si mi lagao/la, ja sam tužna kad mi ružno odgovaraš, umjesto da govorite negativno o djetetu kao osobi: stalno lažeš, zašto si tako zločest? Nema ništa loše u tome da vide kako odrasla osoba postaje ljuta, tužna ili frustrirana njihovim ponašanjem, pod uvjetom da se fokusirate na ponašanje, a ne njih kao osobe. To je način na koji svijet funkcionira i ne radimo im uslugu zavaravajući ih da će im svijet uvijek odgovoriti po volji i mjeri. Naravno, prejake emocije, poput velike ljutnje ili tuge ih mogu prestrašiti, ali sve u normalnoj dozi je poželjno.

  • Budite uzor djeci.

Djeca puno bolje pamte naše postupke, nego naše riječi. Pogotovo je važno ono što vide u našim trenutcima nepažnje. Nema snažnijeg utjeca na djecu od toga da budemo osoba kakvom želimo da naša djeca postanu jednog dana te da im odgovaramo na način na koji želimo da i oni odgovaraju svijetu. Neka vide dosljednost između onoga što kažemo i onoga što radimo. Ako ćemo im reći da budu ljubazni i tolerantni, a posramljujemo ih kad stvari krenu krivo, komuniciramo previše zbunjujućih poruka: svatko zaslužuje milost osim tebe, djeca moraju biti ljubazna, ali odrasli mogu biti kakvi žele, u redu je biti okrutan prema malim ljudima,… A to sigurno nisu poruke koje im želimo prenijeti. Što to djeca uče od nas (željeli mi to ili ne)?

  • Tretirajte ih kao da već jesu osobe kakvima želite da postanu. 

Svaki put kad smo u interakciji s djecom, oblikujemo sliku koju imaju sami o sebi. Ta slika je toliko moćna da će jednog dana živjeti u njoj ili će osjećati da se u nju ne uklapaju. Želimo da djeca sačuvaju sliku koju imaju o sebi samima sa spoznajom da su savršeni upravo onakvi kakvi jesu. Također, želimo da vide sebe kao emocionalno odgovorne pojedince. Iznimno je važno istovremeno osnaživati dijete kao osobu i podučavati ga o utjecaju njegova ponašanja na druge ljude, ukoliko ne želimo odgojiti male egocentrike koji zadovoljavaju svoje potrebe na štetu svih drugih. Najlakši način da to postignemo je da ih već tretiramo kao osobe kakvima želimo da jednog dana postanu. Evo nekoliko primjera rečenica koje mogu dati pozitivne rezultate: znam da si stvarno brižna osoba i da ne bi namjerno povrijedio druge, razgovarajmo o tome što se dogodilo.

  • Izbjegavajte etiketiranje. 

Etiketiranje je česta, ali i loša navika, čak i kad etiketiramo iz ljubavi i najboljih namjera. Ne želimo da djeca žive svoju etiketu (bilo da se radi o princezi, sportašu ili derištu), već želimo da budu višedimenzionalne osobe koje same spoznaju svoje jake i slabe strane te koje će istražiti puno stvari. Neke od njih neće biti njihov prvi izbor, a neke će postati i ostati važan dio njih.

  • Ne upadajte u zamku uspoređivanja s drugom djecom.

Lako je upasti u histeriju uspoređivanja djece – u razredu, sportu, na tečaju stranog jezika,… Čuvajte se razgovora s roditeljima koji neprestano hvale svoju djecu.  Takvi razgovori mogu u nama samo izazvati sram da nismo dovoljno dobri roditelji. Nosite se s time i zakopajte taj osjećaj negdje, ali ne prenosite ga na dijete. Svako dijete ima svoje jake strane i zasjat će u svom trenutku u možda sasvim neočekivanom svjetlu. Kao što jedna divna poslovica kaže: ništa u prirodi ne cvjeta cijele godine, budi strpljiv sam sa sobom. U međuvremenu dajte svom djetetu slobodu da istražuje svijet, potičite ga na različite stvari i cijenite njegov trud. Napravite korak natrag i pogledajte svoje dijete u pravom svjetlu: kao cijelu i jedinstvenu osobu. Ponekad, baš one stvari koje rade suprotno od svih postaju njihova najjača strana.

  • Budite otvoreni za stvari koje rade, a koje su normalan dio njihova odrastanja.

Kao što i mi rastemo i učimo u ulozi roditelja i pritom radimo česte male i velike greške, isto možemo očekivati i od malih ljudi. Mala djeca su znatiželjna i egocentrična. I moraju biti takva kako bi istražila svijet i svoj odnos sa svijetom. Tinejđeri su često neprijateljski i indiferentni prema nama te nas grubo odguruju. I moraju biti takvi kako bi se oslobodili našeg prevelikog utjecaja i kako bi se otisnuli u svijet i pronašli vlastito mjesto u njemu, neovisno o nama. Dječja ponašanja koja nam djeluju protiv vjetrenjača s kojima se borimo su najčešće sasvim normalne prekretnice na putu odrastanja. Ne želimo zaustaviti dječje istraživanje, eksperimentiranje i učenje posramljivanjem zbog ponašanja koje je sasvim normalno za njihovu dob.

Ipak, stroge granice su potrebne svakom djetetu. I odrasli imaju svoje granice o onome što je prihvatljivo, a što nije. Ono što je važno je da se ne osjećaju posramljeno što ponekad naprave nespretan iskorak u odrasli svijet i neovisnost jer samo tako će pronaći svoj vlastiti glas, postaviti svoje vlastite granice, naučiti o vezama, razumjeti njihov utjecaj, nametnuti sa snagom i milošću, pokazuti empatiju i oduprijeti onome što bi ih moglo ugroziti.

  • Čvrsto se držite zemlje za vrijeme jakih emocija!

Jake emocije su često rezultat unutarnje borbe. To je zdrava, normalna reakcija nekoga tko još uvijek uči kako reagirati na svijet. Takve stvari se ne uče preko noći i važno je djeci dati vremena, prostora i smjernice naa tom putu učenja. Plakanje, deranje i izljevi bijesa su također načini istraživanja i postavljanja granica, i naših i njihovih. Pokušajte čuti ono što oni žele da čujete i onda im dajte do znanja da ste shvatili poruku i da razumijete kako se osjećaju: znam da si jako ljut/a što ti ne dopuštam cijeli dan gledati crtiće, kad budeš spreman/na razgovarati, tu sam. Kad osjete da shvaćate bit, imat ćete puno više utjecaja u razgovorima koji slijede.

  • Ranjivost i hrabrost su protuotrov srama.

Sram dolazi kad nam naš unutarnji glasić govori da nismo dovoljno dobri. Protuotrov su riječi koje nam govore da smo dovoljno dobri, dovoljno hrabri, dovoljno pametni, dovoljno ljubazni, dovoljno jaki. Te riječi dolaze od nas samih. Priznajte svoju ranjivost jer su i tuga, krivnja i frustracije pravi i normalni osjećaji. Pokušajte sa sličnim rečenicama: razumijem da si tužan/na zbog neuspjeha i u redu je osjećati se tako, ali nastaviš li se truditi, shvatit će što treba napraviti drugačije.

  • Imajte razumijevanja za potrebe djece. 

Posramljivanje nam uskraćuje priliku da bolje shvatimo potrebe djece. Djeca reagiraju s razlogom – uvijek se nešto događa. Pokušajte shvatiti potrebu koju pokušavaju zadovoljiti svojim ponašanjem. Možda im nedostaje pažnje ili im je dosadno? Možda su umorni ili gladni? Ljuti ili tužni? Postoji toliko puno razloga zbog kojih se djeca ružno ponašaju, a nijedna nema veze s time da su loše osobe. Ovdje se ne radi o pukim isprikama za loše ponašanje, već o dragocjenoj prilici da ih shvatimo, povežemo se s njima i da pokažemo da im možemo biti jaka i stabilna potpora.

A što kada ipak osjećaju sram….

Ohrabrite ih da pričaju o svom ponašanju kao izboru, a o svojim greškama kao o prilikama za učenje. Pomozite im da pronađu zdravije objašnjenje svojih grešaka umjesto vlastite nesposobnosti jer na taj način se fokusiramo na učenje, umjesto na same greške!

I naposljetku…

Roditeljstvo je teško i ponekad uopće nećemo odvrtiti u glavi ove upute i viknut ćemo ono što nam je na vrhu jezika. I odrasli su samo ljudi ograničenog kapaciteta strpljenja i smirenosti. Povremena poskliznuća neće ugroziti male ljude sve dok im okolina u kojoj odrastaju dopušta istraživanje, greške i učenje bez dovođenja u pitanje njihove vrijednosti. Zadnje je što želimo je slomiti njihov duh, koliko god ponekad bio prkosan, jer upravo je on taj koji ih čini jedinstvanim i vrijednim osobama.

Kada je riječ o podizanju djece, mi, kao odrasli koji ih vole, želimo sačuvati što više našeg utjecaja što je dulje moguće. Posramljivanjem, zapravo, radimo sami protiv sebe. Iako tako možemo oblikovati njihovo ponašanje dok su dovoljno maleni da budu pod našom kontrolom, ubrzo će doći vrijeme kad više nećemo imati tu kontrolu i tada će se naš utjecaj zasnivati samo na međusobnoj povezanosti i poštovanju. Sram ruši te vrijedne veze. Najljepša stvar koju možemo učiniti za našu djecu je ta da im pomognemo sačuvati njihovo dostojanstvo, duh i snažnu svijest o sebi.

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS
Email
Print